Manasija – Zadužbina despota Stefana Lazarevića

0
10095
Manastir Manasija
Foto: @sl0bodan - Manastir Manasija

Manastir Manasija ili Resava je podignut u XV veku na teritoriji Pomoravskog okruga, preciznije u Despotovcu. Pripada Eparhiji braničevskoj Srpske pravoslavne crkve. Manastir Manasija pripada najznačajnijim spomenicima srpske srednjovekovne kulture i najznačajnija je građevina Moravske škole.

Moravskoj školi pripadaju i manastiri: Ravanica, Ljubostinja i Kalenić.

Manastir Manasija

Istorija manastira Manasija

Manasiju je podigao despot Stefan Lazarević, poznat još i kao Visoki Stefan. Mnogi smatraju da se njegove mošti danas nalaze u ovom manastiru, tačnije u južnom delu manastirske crkve ispod bele mermerne ploče. Izgradnja manastira je započeta 1407. godine, a završena je 1418. godine. Manastirska crkva je posvećena Svetoj Trojici, a osveštena je na praznik Svetog Duha. Osveštenju su prisustvovali Patrijarh srpski Kirilo I, igumani, vlastela sabor srpskih prvosveštenika. Ove podatke je ostavio Konstantin Filozof, Despotov savremenik i biograf.

Veoma brzo nakon izgradnje Manasije, manastir je postao kulturni centar despotovine zbog toga što je Konstantin Filozof doveo učene monahe.

Resavska škola koja je radila u okviru manastira Manasije, je bila radionica sa učenim monasima piscima, prevodiocima, prepisivačima i književnicima. Oni su prevodili i ukrašavali knjige i rukopise, bili izvor mnogih pisanih dela i tako dalje. Zbog toga je manastir predstavljao simbol duhovnosti i prosvećenosti tokom narednih vekova. Po pravilima ove škole se radilo i u crkvi Pećkoj patrijaršiji i manastirima Hilandaru, Dečanima i Ljubostinji. Vremenom se uticaj Resavske škole proširio i na druge države kao što su Makedonija, Bugarska, Rumunija i Rusija.

Manastir Manasija

Manastir Manasija pod Turcima

Posle smrti despota Stefana Lazarevića, vlast je pripala Đurađu Brankoviću, tokom koje je došlo do ugarsko-turskog rata. Ugari su prodrli u Srbiju čak do Kruševca, na šta su Turci odgovorili 1438. godine. Godinu dana posle toga, 1439. godine, dolazi do pada Smedereva, samim tim i pad Srpske despotovine. Manasija je 1444. godine vraćena Despotu, zahvaljujući Đurađu Brankoviću.

Godine 1456. je došlo do požara u Manasiji, gde je manastir strašno stradao. Nije poznato koliko štete je požar naneo. Iste godine umire Đurađ Branković i nastaje opšta zbrka oko vladavine. Neorganizovanost su iskoristili Turci i 1458. godine uspevaju da osvoje Manasiju, a 1459. godine se desio ponovni pad Smedereva što je označilo konačan i zvaničan pad Srpske despotovine.

Godine 1474. sa manastirske crkve su skinuta zvona zbog izdaje jednog kaluđera. 1516. godine se prvi put pominju imam (arapska reč koja znači vođa) i hatib (turska reč što znači retorika). To su pokazatelji da je postojala u crkvi muslimanska bogomolja.

Prema Požarevačkom miru koji je potpisan 1718. godine, između Austrije i Venecije, jednim delom i Osmanskog carstva, Austrija od Turske dobija severnu Srbiju, Banat i Srem, samim tim i Manasiju. Odmah je započeta obnova priprate – zapadnog ulaznog dela pravoslavne crkve, koji je od ostatka crkve odvojen zidom i vratima. Obnova priprate je završena 1735. godine. Dokaz za to je natpis uklesan na dvema pločama:

  • OBNOVI SE LETA 1935.
    OKTOBRA 2. PRI
    А(RHEIPISKOPU)
    VIKENT(IJZ) ЈО(VANOVIĆU).
    KTITOR PRIPRATE ОVЕ
    DRUGI, GOSPODIN OBER
    KAPETAN KOSTA
    DIMITRIJEVIĆ.

Smatra se da je tada postojala škola za sveštenike i da je obnovljena prepisivačka delatnost, radionica poput Resavske škole.

U to vreme se sve budilo, sve dok se Turci nisu ponovo vratili i tada je opet sve zamrlo.

Manastir Manasija

Obnova manastira

Tako je bilo do Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Sve se povratilo zahvaljujući kaluđeru Joanikiju. Godine 1832. Miloš Obrenović je posetio Manasiju, nakon čega je, 1844. godine, započeta obnova manastira. Priprata je potpuno prezidana, postavljeni su novi prozori i vrata, a unutrašnjost crkve je izmalterisana. Marija Aleksandrovna, ruska carica, je poklonila manastiru „Četvorojevanđelje“ u zlatu i srebru i pozlaćeni krst. 1864. godine se u manastirskoj crkvi postavio veliki, drveni ikonostas. Krajem XIX veka su vršeni još mnogi veliki radovi:

1929. godine je naređena obnova manastira zbog propadanja zidova i kula. U toj obnovi su porušeni originalni delovi kula i zidovi.

Još neke od važnih godina jesu:

  • 1932. godina – Te godine je izgrađen spratni konak.
  • 1954. i 1977. godina – 1954. je manastir Manasija postao ženski manastir, pa je 1977. sagrađen savremeni konak za potrebe sestrinstva.
  • 1956.-1964. godina – Rađeni su prvi istraživački i restauratorski radovi. Tu je spadala obnova južne fasade hrama, zamena oštećenih blokova na manastirskoj crkvi, obnova mozaičkog poda u priprati, bojanje unutrašnjih površina zidova bez životopisa i čišćenje zidnog slikarstva.
  • 1985. godina – Sagrađen je konak za goste sa bibliotekom i svečanom trpezarijom.
    Devedesete godine XX veka – obnova kula i bedema i spoljni izgled donžona.
  • 2005. godina – Rekonstrukcija prozorskih okvira, delimična obnova fasade i započeta su arheološka istraživanja.
  • 2006. godina – Posle već započetih iskopavanja u severnom delu manastirske porte, počela su i u naosu crkve. Tada je istražen grob despota Stefana Lazarevića i grobnica u priprati.

Arhitektura i izgled manastira

Sam manastir i celo njegovo područje je okruženo visokim bedemima, koji su imali odbrambenu ulogu. To je činilo jedanaest kula od kojih se isticala donžon ili Despotova kula i u nju se jedino ne može ući sa bedema. Razmaci između kula su bili veći na istočnoj, a manji na zapadnoj strani. One su se razlikovale samo u osnovi. Neke su u obliku šestougaonika, a neke imaju četvorougaonu osnovu. Na udaljenosti od 2m od bedema je podignut još jedan zid kao dvostepena odbrana. Kasnije je izgrađena Smederevska tvrđava na isti taj način. Kao najvažniji objekat manastirskog kompleksa smatra se crkva Svete Trojice. Ona spada u najlepše crkve moravskog stila.

Postojao je rov, koji je vodio do Malog grada. Preko rova se nalazio most, koji je vodio put ka prvoj kapiji u spoljnom odbrambenom zidu, a odatle do druge kapije, kako bi se stiglo do dvorišta. Postojala je i dvojna mašikula iznad kapije.

Manastir Manasija

Odbrambeni deo Manastira Manasija:

Kao što je već pomenuto, razlika im je samo u osnovi. Svaka kula je imala šest spratova i zasebnu mašikulu. Prednost je ta što se sa četvrtog sprata svake kule moglo otići na bedem. Osim na kulama, mašikule su se nalazile i na bedemima. Svaki zid je bio širine oko 3,20 metara i posedovao je po dve ili tri mašikule. Visina zidova iznosila je 12 metara. Celo utvrđenje je posedovalo ukupno 104 mašikule.

Donžon kula:

To je kula koja se izdvajala, pre svega po veličini strane, koja je iznosila 14,5 metara i po kvadratnoj osnovi. Ukupna površina kule, koja je posedovala i stazu za šetanje jeste 360m². Na petoj etaži nalazilo se čak devetnaest mašikula.

Manastirska crkva:

Kao što je već pomenuto, manastirska crkva je posvećena Svetoj Trojici i pripada najznačajnijim spomenicima Moravskog stila u Srbiji. Manastirsku crkvu čine dva dela:

  1. Naos – Nalazi se na istočnoj strani i predstavlja naziv za unutrašnji centralni i glavni deo u hramu.
  2. Priprata – Nalazi se na zapadu i predstavlja zapadni ulazni deo pravoslavne crkve koji je od ostatka crkve odvojen zidom i vratima.

Gornju konstrukciju čine četiri visoka stuba. Za spoljašnju stranu zidova koristili su se blokovi peščara koji su precizno isklesani.

Izgled naosa i priprate

U naosu postoje četvoro vrata. Dvoja vrata se nalaze u zapadnom zidu, a po jedna u pevničkim apsidama – svodovima. U sredini naosa podiže se kupola.

Zapadno od naosa nalazi se priprata. Priprata je prekrivena dvoslivnim krovom. Severna fasada priprate je dobro očuvana, a južna fasada je oštećena toliko, da se na njoj ne može ništa poznati. Pod je bio kameni od belog mermera, zelene serpetinske breče – stena izgrađena od više odlomaka različitih stena, i crvenog krečnjaka. Priprata je današnji izgled dobila posle obnova u XVIII i XIX veku. Fasada obložena kamenim tesanicima i fasade sa smišljenom i oskudnom plastičnom dekoracijom deluju monumentalno.

Okruženje manastira

Južno od crkve je manastirska trpezarija što je ujedno i najbolje očuvana građevina ovog kompleksa. Dužina je bila 32 metara, širina 16,8 metara, a kapacitet je bio između 250 i 300 osoba. Trpezarija je imala dva dela:

  1. Prizemlje – Kuhinja i smeštaj hrane
  2. Sprat – Prostorije za obedovanje

Na severnom i južnom delu su bili smešteni ulazi, a glavni je bio onaj na severnoj strani.
Unutar ovog kompleksa postojale su i druge građevine kao što su: monaške kelije, ostave, radionice i bolnica. Najveća građevina ovog kompleksa je bila smeštena u istočnom delu kompleksa sa prizemljem i spratom, dužine 60 metara.

U video prilogu ispod, možete pogledati kako iz vazduha izgledaju manastir Manasija i njegova okolina:

Manastir Manasija – živopis

Bez obzira na veliku oštećenost i neočuvanost, živopis Manasije spada u red najvećih dometa srpskog srednjovekovnog slikarstva.

Na zapadnom delu nalazi se freska na kojoj despot Stefan Lazarević drži u jednoj ruci povelju, a u drugoj model manastira.

Na južnom delu – u pevnicama su likovi svetih ratnika. U gornjem delu su naslikane scene iz života Gospoda Hrista. Osim toga, ilustrovane su i njegove priče iz Jevanđelja.

U glavnom delu su oslikani proroci starog zaveta.

U oltaru je naslikano Pričešće apostola i Povorka svetih otaca, među kojima je Sveti Sava.

Manastir Manasija

Ukoliko želite da pročitate još tekstova o drugim manastirima u Srbiji, kliknite ovde.

Foto: 1. instagram@__lepotesrbije__, 2 i 4. instagram@mirjanabg, 3. instagram@sl0bodan

Prethodni tekstMiroč – Planina u istočnoj Srbiji okružena Dunavom
Sledeći tekstJadranski sliv – Koje reke Srbije pripadaju ovom slivu

POSTAVI ODGOVOR

Unesite svoj komentar !
Unesite svoje ime